I would like to ask everyone how accurate is this article by Bernard Jurisic, since I don't watch much handball?
Što napisati o hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, a da već nije napisano? Deset velikih natjecanja u nizu, devet polufinala. A na onom jedinom natjecanju na kojemu nismo ušli u polufinale - igrali smo najbolji rukomet i natjecanje završili s najboljim omjerom pobjeda i poraza od svih reprezentacija na natjecanju. Ali, pisati se mora. Hrvatska rukometna reprezentacija s početka 21. stoljeća ući će u sve sportske almanahe i ljetopise, ne samo hrvatske, nego i svjetske, kao jedna od najboljih sportskih momčadi svog vremena...
Na našu žalost, veliki dio puta te reprezentacije obilježila je činjenica da se našao još netko bolji. Na putu nam se našla zacijelo najbolja svjetska rukometna generacija svih vremena, Onestina Francuska, prva momčad koja je upisala uzastopni "hat-trick". Olimpijski, svjetski i europski naslov.
Kao što su veliki Barkley i Ewing imali (ne)sreću roditi se u vrijeme kad se na zemlju spustio Michael Jordan, kao što je Goran Ivanišević bio vrhunski igrač, ali u doba koje je obilježilo tenisko savršenstvo Petea Samprasa ili kao što je Tyson Gay istrčao stotku za 9,71, a ipak gledao u leđa veličanstvenom Usainu Boltu - tako se i hrvatska rukometna reprezentacija mora i može pomiriti s činjenicom da su Francuzi ipak bolji. Nije sramota biti prvi do takvih majstora.
Međutim, kao što francusku dominaciju ne želimo, niti možemo osporiti, oko jednog detalja se ipak možemo "svađati". Ili argumentirati - ako vam je draže. Svojim imenom, prezimenom i fotografijom potpisujem da Nikola Karabatić nije najbolji rukometaš svijeta. Pred francuskim "poluhrvatom" skidam kapu i izražavam poštovanje njegovoj snazi, moći i eksplozivnosti. Sjajan je to rukometaš i kolovođa jedne sjajne reprezentacije. No, samo je jedan Ivano Balić.
Spreman sam argumentirati i do sudnjeg dana objašnjavati zašto je Ivano Balić najbolji svjetski rukometaš. Ne samo danas, vjerojatno najbolji u povijesti. Ivano Balić je virtuoz svjetskog rukometa, čovjek koji je redefinirao poziciju rukometnog razigravača i koji je u rukomet unio dašak imaginacije i gracioznosti kakvu smo dosad gledali u nekom drugom sportu, pod palicom Magica Johnsona, Stevea Nasha ili Chrisa Paula. Nikola Karabatić je napravio velike stvari za francuski rukomet, Ivano Balić za - svjetski.
Bez obzira što će reći IHF ili EHF, bez obzira što će neki izbrojati poneku medalju oko vrata više ili što će reći neki ocjenjivački sud na kraju nekog natjecanja. Ivano Balić bi s ovom francuskom momčadi, s Narcisseom, Dinartom, Abaloom, Gilleom, Omeyerom - osvojio sve što je osvojio i Karabatić. A ne bismo prisegnuli da bi Nikola deset godina u nizu reprezentaciju kakva je hrvatska držao među četiri najbolje momčadi na svijetu. Nikoli Karabatiću svaka čast, reći će jedan moj prijatelj "vidi se da ga je Hrvat radio", ali prvo ime svjetskog rukometa igra za Hrvatsku.
Iako nije osvojio nikakvu individualnu nagradu na upravo završenom prvenstvu, Ivano Balić bio je njegovo prvo ime. O EHF-ovoj logici nagrađivanja, po kojoj je najkorisniji igrač netko čija reprezentacija nije ni primirisala polufinalu, ne treba puno razglabati, nego biti pošten i reći da je bilo i boljih lijevih krila na ovom prvenstvu od našeg Manuela Štrleka, koji je ušao u najbolju momčad. Ali, politika "štimanja" i slijepog držanja statističkih podataka i brojki zakinuli su obojicu najboljih svjetskih rukometaša, kao i još nekoliko njih koji su zaslužili individualna priznanja. Kad vidite da jedan EHF ne razumije rukomet, ne vidi tko koliko vrijedi i što je poanta rukometne igre - kako onda uzimati zaozbiljno neke druge njihove odluke koje i dalje rukomet drže taocem institucija i sudačkog poštenja/integriteta/znanja. No, to je priča za neko drugo mjesto.
Ono što nas sve skupa puno više zanima i oko čega raspravljamo s puno više strasti i "argumenata" je - Lino Červar. Osoba koja je razdijelila Hrvatsku u dva oprečna, ratoborna tabora baš kao što su to napravili Hajduk i Dinamo, ustaše i partizani, cajke i anticajke. Nema osobe koja je ravnodušna na lik i djelo tog rukometnog genijalca/srećkovića i nema osobe koja će na spomen njegova imena odmahnuti rukom. Tko je u pravu? Je li Lino kralj koji vodi grupu lavova ili je miš koji za njima skakuće i na njihovim se leđima šlepa? Još jedno milijunsko pitanje na koje vjerojatno nikad nećemo dobiti odgovor. Barem ne takav odgovor koji će nas svih ušutkati i s kojim ćemo se svi složiti.
Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego sučeljavati mišljenja i objašnjavati zašto branimo ovu ili onu tezu. Onaj tko kaže da se sve ovo Linu dogodilo slučajno - ne može biti u pravu. Definicija slučajnosti je nešto što se dogodi jednom, možda i dvaput. Ali ne devet od deset puta. Devet polufinala najvećih natjecanja, ljudi, hej? Zar je moguće da itko ozbiljan može reći da je to slučajno i da Lino nema ništa s tim?
S druge strane, oni koji će reći da je Lino rukometni genijalac također se moraju suočiti s protupitanjem - zašto onda toliko pogrešnih odluka i loših izmjena i procjena? Zašto se Balić ljuti na neke njegove ideje i ima li istine u tome da je Červar svoju ostavku najavio više zbog toga što je osjetio nepovjerenje kod starijih igrača, nego kod novinara? Ali je, naravno, uvijek lakše svaliti priču na "gnjusne medije i urednike", nego reći što je pravi razlog Linove nervoze. Ne pada mi na pamet braniti hrvatske medije ili kolege - to mogu i sami - ali svatko tko obavlja javan posao (a posao izbornika neke reprezentacije to jest) mora biti spreman i na kritiku (manje ili više argumentiranu, ovisno o izražajnom talentu ili ljudskom karakteru kritičara), kao i na pohvalu. I znati odabrati pravi trenutak i pravo mjesto za osobne ratove ili animozitete.
Za mene nema nikakve dvojbe - kad se govori o Linu Červaru onda uvijek treba ustati na noge i pokloniti se svemu onome što je u zadnjih osam godina proživio i napravio s najuspješnijom hrvatskom sportskom reprezentacijom. Lino Červar nije ni prevarant, nije ni genijalac. Čovjek je kao i svatko drugi, čovjek koji griješi, ali i čovjek koji zna. Ne zaslužuje da ga se omalovažava, jer se time omalovažava i sve ono što su napravili brojni igrači koje je dovodio na sva ta velika natjecanja. A to si nitko ne smije dopustiti.
Hrvatska rukometna reprezentacija je blago koje moramo čuvati, braniti i njime se ponositi. Ne samo zbog sportskih uspjeha, ne samo zbog medalja ili pobjeda. Nego zbog toga što sve nas motiviraju da se bolje osjećamo u svojoj koži. Koliko god nekim "naprednima i globaliziranima" to banalno, glupo ili nazadno izgledalo - zbog takvih frajera je lijepo i časno biti Hrvatom.
Što napisati o hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, a da već nije napisano? Deset velikih natjecanja u nizu, devet polufinala. A na onom jedinom natjecanju na kojemu nismo ušli u polufinale - igrali smo najbolji rukomet i natjecanje završili s najboljim omjerom pobjeda i poraza od svih reprezentacija na natjecanju. Ali, pisati se mora. Hrvatska rukometna reprezentacija s početka 21. stoljeća ući će u sve sportske almanahe i ljetopise, ne samo hrvatske, nego i svjetske, kao jedna od najboljih sportskih momčadi svog vremena...
Na našu žalost, veliki dio puta te reprezentacije obilježila je činjenica da se našao još netko bolji. Na putu nam se našla zacijelo najbolja svjetska rukometna generacija svih vremena, Onestina Francuska, prva momčad koja je upisala uzastopni "hat-trick". Olimpijski, svjetski i europski naslov.
Kao što su veliki Barkley i Ewing imali (ne)sreću roditi se u vrijeme kad se na zemlju spustio Michael Jordan, kao što je Goran Ivanišević bio vrhunski igrač, ali u doba koje je obilježilo tenisko savršenstvo Petea Samprasa ili kao što je Tyson Gay istrčao stotku za 9,71, a ipak gledao u leđa veličanstvenom Usainu Boltu - tako se i hrvatska rukometna reprezentacija mora i može pomiriti s činjenicom da su Francuzi ipak bolji. Nije sramota biti prvi do takvih majstora.
Međutim, kao što francusku dominaciju ne želimo, niti možemo osporiti, oko jednog detalja se ipak možemo "svađati". Ili argumentirati - ako vam je draže. Svojim imenom, prezimenom i fotografijom potpisujem da Nikola Karabatić nije najbolji rukometaš svijeta. Pred francuskim "poluhrvatom" skidam kapu i izražavam poštovanje njegovoj snazi, moći i eksplozivnosti. Sjajan je to rukometaš i kolovođa jedne sjajne reprezentacije. No, samo je jedan Ivano Balić.
Spreman sam argumentirati i do sudnjeg dana objašnjavati zašto je Ivano Balić najbolji svjetski rukometaš. Ne samo danas, vjerojatno najbolji u povijesti. Ivano Balić je virtuoz svjetskog rukometa, čovjek koji je redefinirao poziciju rukometnog razigravača i koji je u rukomet unio dašak imaginacije i gracioznosti kakvu smo dosad gledali u nekom drugom sportu, pod palicom Magica Johnsona, Stevea Nasha ili Chrisa Paula. Nikola Karabatić je napravio velike stvari za francuski rukomet, Ivano Balić za - svjetski.
Bez obzira što će reći IHF ili EHF, bez obzira što će neki izbrojati poneku medalju oko vrata više ili što će reći neki ocjenjivački sud na kraju nekog natjecanja. Ivano Balić bi s ovom francuskom momčadi, s Narcisseom, Dinartom, Abaloom, Gilleom, Omeyerom - osvojio sve što je osvojio i Karabatić. A ne bismo prisegnuli da bi Nikola deset godina u nizu reprezentaciju kakva je hrvatska držao među četiri najbolje momčadi na svijetu. Nikoli Karabatiću svaka čast, reći će jedan moj prijatelj "vidi se da ga je Hrvat radio", ali prvo ime svjetskog rukometa igra za Hrvatsku.
Iako nije osvojio nikakvu individualnu nagradu na upravo završenom prvenstvu, Ivano Balić bio je njegovo prvo ime. O EHF-ovoj logici nagrađivanja, po kojoj je najkorisniji igrač netko čija reprezentacija nije ni primirisala polufinalu, ne treba puno razglabati, nego biti pošten i reći da je bilo i boljih lijevih krila na ovom prvenstvu od našeg Manuela Štrleka, koji je ušao u najbolju momčad. Ali, politika "štimanja" i slijepog držanja statističkih podataka i brojki zakinuli su obojicu najboljih svjetskih rukometaša, kao i još nekoliko njih koji su zaslužili individualna priznanja. Kad vidite da jedan EHF ne razumije rukomet, ne vidi tko koliko vrijedi i što je poanta rukometne igre - kako onda uzimati zaozbiljno neke druge njihove odluke koje i dalje rukomet drže taocem institucija i sudačkog poštenja/integriteta/znanja. No, to je priča za neko drugo mjesto.
Ono što nas sve skupa puno više zanima i oko čega raspravljamo s puno više strasti i "argumenata" je - Lino Červar. Osoba koja je razdijelila Hrvatsku u dva oprečna, ratoborna tabora baš kao što su to napravili Hajduk i Dinamo, ustaše i partizani, cajke i anticajke. Nema osobe koja je ravnodušna na lik i djelo tog rukometnog genijalca/srećkovića i nema osobe koja će na spomen njegova imena odmahnuti rukom. Tko je u pravu? Je li Lino kralj koji vodi grupu lavova ili je miš koji za njima skakuće i na njihovim se leđima šlepa? Još jedno milijunsko pitanje na koje vjerojatno nikad nećemo dobiti odgovor. Barem ne takav odgovor koji će nas svih ušutkati i s kojim ćemo se svi složiti.
Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego sučeljavati mišljenja i objašnjavati zašto branimo ovu ili onu tezu. Onaj tko kaže da se sve ovo Linu dogodilo slučajno - ne može biti u pravu. Definicija slučajnosti je nešto što se dogodi jednom, možda i dvaput. Ali ne devet od deset puta. Devet polufinala najvećih natjecanja, ljudi, hej? Zar je moguće da itko ozbiljan može reći da je to slučajno i da Lino nema ništa s tim?
S druge strane, oni koji će reći da je Lino rukometni genijalac također se moraju suočiti s protupitanjem - zašto onda toliko pogrešnih odluka i loših izmjena i procjena? Zašto se Balić ljuti na neke njegove ideje i ima li istine u tome da je Červar svoju ostavku najavio više zbog toga što je osjetio nepovjerenje kod starijih igrača, nego kod novinara? Ali je, naravno, uvijek lakše svaliti priču na "gnjusne medije i urednike", nego reći što je pravi razlog Linove nervoze. Ne pada mi na pamet braniti hrvatske medije ili kolege - to mogu i sami - ali svatko tko obavlja javan posao (a posao izbornika neke reprezentacije to jest) mora biti spreman i na kritiku (manje ili više argumentiranu, ovisno o izražajnom talentu ili ljudskom karakteru kritičara), kao i na pohvalu. I znati odabrati pravi trenutak i pravo mjesto za osobne ratove ili animozitete.
Za mene nema nikakve dvojbe - kad se govori o Linu Červaru onda uvijek treba ustati na noge i pokloniti se svemu onome što je u zadnjih osam godina proživio i napravio s najuspješnijom hrvatskom sportskom reprezentacijom. Lino Červar nije ni prevarant, nije ni genijalac. Čovjek je kao i svatko drugi, čovjek koji griješi, ali i čovjek koji zna. Ne zaslužuje da ga se omalovažava, jer se time omalovažava i sve ono što su napravili brojni igrači koje je dovodio na sva ta velika natjecanja. A to si nitko ne smije dopustiti.
Hrvatska rukometna reprezentacija je blago koje moramo čuvati, braniti i njime se ponositi. Ne samo zbog sportskih uspjeha, ne samo zbog medalja ili pobjeda. Nego zbog toga što sve nas motiviraju da se bolje osjećamo u svojoj koži. Koliko god nekim "naprednima i globaliziranima" to banalno, glupo ili nazadno izgledalo - zbog takvih frajera je lijepo i časno biti Hrvatom.
