Xtratime Community banner

Greats Of The Past

779K views 4K replies 60 participants last post by  alchemist 
#1 · (Edited)
Velibor Vasović











Rođen 03/10/1939 † 04/03/2002
Mesto u timu Odbrana
Utakmica za reprezentaciju 32
Golova za reprezentaciju 2 gola i 1 autogol
Debitovao 18/06/1961
Igrao u klubovima FK Partizan (Beograd),
FK Crvena Zvezda (Beograd)
AC Ajax Amsterdam (Ned)


Rođen 3. oktobra 1939. u Požarevcu, umro 4. marta 2002. u Beogradu.

Porodica Vasović oskudevala je u mnogo čemu, ali im nije manjkalo ljubavi, izrodili su devetoro dece. Vaske je bio najmlađi sin, imao je četiri brata i tri sestre, (jedna sestra je umrla pre njegovog rođenja). Kao dete željno svega, cepao je krpenjaču s klincima iz ulice i sanjao lepši život. Presudnu ulogu u izboru zanimanja, kako navode hroničari, imali su sendviči, koje je Partizan delio svojim "bebama".

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Studije prava u Beogradu zapostavio je zbog fudbala, a završio ih je kad je kopačke okačio o klin.

U 15. godini je zaigrao za Partizan. Odigrao je 300 utakmica, u crno-belom dresom osvojio je četiri prvenstva zaredom. Godine 1958. izbila je afera (navodno je stvarao grupe u timu). Ponovo je bio na tapetu 1963. zbog prelaska u Zvezdu (dobio je pet miliona dinara, koliko su tad koštala dva mercedesa). Još gušće bilo je kad se vraćao u Partizan, dve godine kasnije (jedan general mu je pretio da će ga poslati u vojsku, u kaznenu jedinicu, a jedan ljuti navijač kleo se da će ga skinuti snajperom).

Igrao je i za Ajaks, kao kapiten tima osvojio je Kup šampiona na Vembliju, pred oko sto hiljada gledalaca. Ukratko, za 11 godina osvojio je 12 trofeja. I onda je stavio tačku na igračku karijeru, na samom vrhuncu slave. Mnogo kasnije objasnio je svoj potez rečima: "Narodne poslovice ne treba proveravati, pogotovu ne na sebi. Pošto na mlađim svet ostaje, čovek ne treba i ne sme da čeka i dočeka da po njemu raste mahovina da bi se povukao".

Ovog gesla pridržavao se i u trenerskoj karijeri. Prvo je trenirao zrenjaninski Proleter, potom Partizan, pa Crvenu zvezdu (što je, za sad samo njemu pošlo za rukom) i, naravno Ajaks. Holanđani su ga obožavali, snimili su o njemu televizijsku emisiju, njegova slika prva je objavljena na poštanskoj razglednici (serija u slavu Ajaksa). Za evropski fudbal uradio je mnogo, za svetski ništa ( nije učestvovao na svetskim prvenstvima).

Čovek s fudbalskim pedigreom, nakratko se bavio i advokaturom. "Stekao sam etiketu intelektualca. Meni advokatura dođe kao seljaku zemlja - imam gde ako me odavde proteraju", nekad je govorio.

Međutim, pelcovan fudbalom za sva vremena, i kad je prestao aktivno njime da se bavi nije loptu zamenio aktn-tašnom. Godine 1997. s istomišljenicima osnovao je Udruženje za zaštitu i prosperitet jugoslovenskog fudbala (upućeni vele: kasno Vaske na stadione stiže, nama samo Bog može da pomogne).

-"Nikad nisam bio član nijedne stranke, zato što smatram da sport u tom smislu ne treba da bude vezan za politiku. Humanista sam i kosmopolita", rekao je jednom, da bi kasnije dodao: "Političar je neophodan u fudbalu, da završi pasoš za jedan dan, da obezbedi autobus ako se jedan pokvari. Normalno je da neki političar ide na fudbalske utakmice, neki ne. Recimo, Slobodan Milošević. Jednostavno, čovek ne voli fudbal. Možda voli pozorište, slikarske izložbe, ali ja ih ne volim, a završili smo isti fakultet... Ne mogu se stvari mešati. U fudbalu su zabranjeni manipulacije i demagogija, a baš to rade čelni u FSJ".

Da se on pitao, smanjio bi broj klubova ("Više mi imamo klubova no Nemačka", voli da istakne). "Fudbaleri su najmanje krivi u celoj priči. U ovoj generaciji se znalo ako ne istih 11, ono bar 18-20 stalnih, a menjano je više od 70 fudbalera. Menjani su i selektori onako kako Ciganin menja konje. Sadašnji selektor je najveći trener, ali zbog starosti ne može da zasnuje radni odnos. Državnu reprezentaciju, možda najbolju u Evropi ne bi smeo da vodi čovek s amaterskim stausom", smatrao je pre katastrofe plavih na "Euru 2000". Posle je obelodanio da se Boškov, videvši Darka Pančeva, koji je došao da se pozdravi s "plavima" silno začudio i pitao, ko je njega zvao u reprezentaciju. "Kad su mu objasnili da je čovek u makedonskom timu, zabrinuo se što će igrati protiv nas, da bi odahnuo kad mu je defintivno pojašnjeno da Pančev ne igra, već trenira Makednoce.

Zaljubljenik u fudbal još 1995. tražio je da na dresovima budu grb i zastava, i da se peva himna, (ne dovodeći to u vezu s činjenicom ko ima vlast), uz komentar: "Naša himna nastala je 1834. a Komunistički manifest 1848".

Umro je od posledica srčanog udara 4.marta 2002


Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1970-71 Ajax Amsterdam NED 1 33 2
1969-70 Ajax Amsterdam NED 1 32 7
1968-69 Ajax Amsterdam NED 1 30 4
1967-68 Ajax Amsterdam NED 1 34 0
1966-67 Ajax Amsterdam NED 1 16 0
1965-66 FK Partizan Beograd YUG 1 25 4
1964-65 FK Partizan Beograd YUG 1 15 0
1963-64 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 13 0
1962-63 FK Partizan Beograd YUG 1 24 2
1961-62 FK Partizan Beograd YUG 1 22 2
1960-61 FK Partizan Beograd YUG 1 22 1
1959-60 FK Partizan Beograd YUG 1 16 1
1958-59 FK Partizan Beograd YUG 1 4 0
Career Totals: 286 23

courtesy of www.reprezentacija.rs

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1605&Itemid=12
 
See less See more
5
#2 · (Edited)
i figured a thread for past Serbian and Montenegrin players would make for a good read, whether they be profiles, articles, videos etc.

they need only be retired

the above profile of Vasovic was taken from www.reprezentacija.rs

should the Mods disagree, feel free to delete thread

[edit: thread open to all sports]
 
#3 · (Edited)
Dragan Mance









Rođen 26/09/1962 † 03/09/1985
Mesto u timu Napadač
Utakmica za reprezentaciju 4
Golova za reprezentaciju -
Debitovao 23/04/1983
Igrao u klubovima FK Galenika (Zemun),
FK Partizan (Beograd)

Rođen 26. septembra 1962. u Beogradu, poginuo 3. septembra 1985. u Beogradu.

Fudbal je počeo da igra u Galenici (sadašnji FK Zemun) od petlića. Bio je veoma talentovan igrač, tako da je sa nepunih 17 godina postao prvotimac FK Zemun, tadašnjeg drugoligaša. 15. septembra 1980. prelazi u FK Partizan. Za FK Partizan je odigrao 279 utakmice i postigao 174 golova.

Igrao je 4 puta za A reprezentaciju, 7 puta za mladu i 2 puta za Olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije.

Živeo je u Zemunu sa ocem Ferdinandom, majkom Dušankom i mlađim bratom Goranom. Bio je neoženjen.Poginuo je u saobraćajnoj nesreći na putu Beograd - Novi Sad u svojoj 23. godini.

Poslednji gol u dresu Partizana je postigao u prvenstvenom meču Partizan - Budućnost 2:1 odigranom na stadionu JNA, 1. septembra, samo 3 dana pre svoje smrti. Gol je postigao iz penala u 8. minutu igre.

Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1985-86 FK Partizan YUG 1 5 2
1984-85 FK Partizan YUG 1 27 12
1983-84 FK Partizan YUG 1 28 8
1982-83 FK Partizan YUG 1 30 15
1981-82 FK Partizan YUG 1 21 5
1980-81 FK Partizan YUG 1 6 0
1980-81 FK Galenika YUG 2 1 0
Career Totals: 118 42

Utakmice reprezentacije Jugoslavije u kojima je nastupao :

PU 23.04.1983 Francuska - Jugoslavija 4-0 (2-0)
PU 01.06.1983 Jugoslavija - Rumunija 1-0 (0-0)
PU 26.10.1983 Švajcarska - Jugoslavija 2-0 (0-0)
PU 12.11.1983 Jugoslavija - Francuska 0-0 (0-0)

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1253&Itemid=12



 
#5 · (Edited)
perhaps a poster would be kind enough to translate - or at least provide the gist of - this video about Vasovic

 
#6 ·
Ajax TV visited Partizan Belgrado because of Vasović. David Endt (the man in the blue training suite, Ajax team manager, writer and historian) tells about how Vasović arrived at Ajax. Vasović arrived at Ajax because Michels found him in a transfer list in Der Kicker because he was looking for an internationally experienced defender. Vasović's first match for Ajax was as a right midfielder in the 8 - 0 win over Elinkwijk. Vasović was brought in to replace Soetekouw who was to blame for Ajax loss in the quarter finals of the previous CL against Dukla Prague. And he became the absolute leader of the Ajax defence and the squad as a whole. He was an incredibly intelligent man and player with amazing leadership skills. He scored in Ajax first CL final against Milan (match lost by Ajax 4 - 1). At the start of the next season he told the Ajax board he would leave after that season but that he would win the CL for the club. And that's what he did. He captained Ajax to the CL victory in the final against Panathinaikos. He was instrumental in that last step of Ajax reaching maturity.
 
#11 · (Edited)
Ja wohl

Dragan Stojkovic (Heel Kick Compilation)

 
#9 · (Edited)
Branko Stanković







Rođen 31/10/1921 † 20/02/2002
Mesto u timu Odbrana
Utakmica za reprezentaciju 61
Golova za reprezentaciju 3 gola i 2 autogola
Debitovao 09/05/1946
Igrao u klubovima SK Slavija (Sarajevo),
BSK (Beograd),
FK Crvena Zvezda (Beograd)


Rođen 31.oktobra 1921. u Sarajevu, umro 20. februara 2002. u Beogradu.

Kad je 1956. godine poslednji put obukao nacionalni dres, imao je 37 godina i 27 dana i bio najstariji fudbaler koji je ikada igrao u reprezentaciji Jugoslavije. Njegova igračka karijera mogla je da služi za primer, počev od vrhunske fudbalske klase, koja mu je donela mesto među najboljim bekovima u jugoslovenskom fudbalu, pa do njegove izuzetne femese i ponašanja na terenu, zbog čega su ga navijači darovali nadimkom "ambasador".

Kao desni bek svestranih visokih kvaliteta, "Stane" je imao svojstven stil igre, eleganciju u svakom pokretu, izrazitu hladnokrvnost i prefinjenu tehniku, a zahvaljujući jakom udarcu, umeo je efektno i da zatrese mrežu protivnika.

Igrao je za SK "Slaviju" - Sarajevo (1937-1941) i "BSK" - Beograd (1941-1944), a proslavio se u crveno-belom dresu "Crvene zvezde" - Beograd (1945-1958), u kome je tokom 13 godina odigrao 495 zvaničnih utakmica (36 golova), od toga u prvenstvu 195 utakmica (15 golova). Osvojio je 4 titule nacionalnog prvaka (1951, 1953, 1956, 1957. godine) i 3 pobednička trofeja fudbalskog kupa Jugoslavije (1948, 1949, 1950.).

Kao Srbin, aprila 1941. beži od ustaških zlotvora. U Beogradu oblači dres BSK-a, višestrukog šampiona Kraljevine Jugoslavije. Stanković je tada imao dvadeset godina, ali je već bio formiran kao fudbaler. Imao je vanserijske kvalitete. Bio je snažan, brz, hrabar, odlično je igrao glavom, posedovao je silovit udarac, važio je za odličnog izvođača prekršaja izvan šesnaesterca i davao je golove na taj način.

Stane, kako su ga prisno zvali ne samo drugovi u klubu već i navijači, posedovao je finu tehniku, smisao za igru, uspešno je driblovao i silovito prodirao. Mnogo pre svih svetskih stručnjaka, on je bio "moderan bek", u današnjem smislu reci - išao je u napad, vešto centrirao i predstavljao opasnost za protivnika, uvek kao iznenađenje, jer u tom stilu niko pre njega nije igrao. Kasnije je to prihvatio Bruno Belin, potom Fahrudin Jusufi, Milovan Đorić, Petar Krivokuća...

Pre Drugog svetskog rata u jugoslovenskom fudbalu je bilo nekoliko izvrsnih bekova koji su se markantno izdvajali od ostalih. Najveći među njima je bio Milutin Ivković, popularni Milutinac. Bio je nezamenljivi bek državnog tima, igrao je na Prvom svetskom prvenstvu u Montevideu 1930.

U tadašnjem načinu igre bekovi su igrali na ivici šesnaesterca, centarhalf je bio graditelj igre. U tom sistemu Milutinac je bio prvi bek u našoj zemlji, nezamenljiv član nacionalnog tima. Za navijače on je bio "državna kočnica". U našem poratnom fudbalu tu klasu i slavu imao je Branko Stanković. Naravno, u važećem WM sistemu. Igrao je sa posebnom elegancijom, tehničkom lakoćom, skoro bez naprezanja, kao što Pavaroti peva.

Lepe pojave, uspravnog držanja, podsećao je na antičke bogove. Nije se služio grubošću, što je inače svojstveno bekovima. To je bilo ispod Stanetovog dostojanstva i shvatanja sporta kao viteške igre. Jednom se dogodilo da je na utakmici Engleska - Jugoslavija (3:0) Stanković igrao protiv legendarnog Stenlija Metjusa. Po klizavom terenu Metjus je koristio svoje majstorske driblinge. U jednoj od svojih majstorija dogodilo se da se Stane okliznuo i u padu uhvatio Engleza oko pasa. To je bila "slika godine". Ispod nje cinični komentator je napisao: "Pardon, mister Stanković, ovo su moje noge!"

I pored toga što je iz tih duela Metjus više puta bio pobednik, slavno desno krilo engleskog nacionalnog tima nije zaboravio Stanetovu vitešku igru. Kad je Fudbalska federacija Engleske priredila gala prijem prilikom proslave ser Stenlijevog osamdesetog rođendana, slavljenik je kao svoje goste pozvao nekoliko velikih asova iz inostranstva. Nije zaboravio ni našeg Stankovića. Taj poziv Jugoslovenu medu svetskom elitom, Metjus je ovako objasnio:

- Kad počne utakmica svog direktnog rivala posle desetak minuta upoznamo, slično kao bokseri u ringu. Odmah sam video da je Stanković igrač ekstra klase. Moja šansa je bila u tome što je teren bio klizav, a ja mnogo lakši i mogao sam da koristim svoj dribling gornjim delom tela. I tada sam upoznao najkorektnijeg rivala u karijeri. Ni u jednom trenutku gospodstveni Jugosloven nije posegnuo za oštrinom, svojom silnom snagom ili grubošću. Imponovao mi je: vladao sobom i situacijom. Moja je želja da takav vitez fudbala bude moj gost, da uveliča slavlje.

I Stanković je prihvatio poziv, stara garda velikana bila je na okupu. U dugom razdoblju svoje karijere Stane je ostao upamćen po stilu koji je odudarao od igre svih bekova. Naših i stranih. Svi su dejstvovali na isti način, kao iz jednog kalupa, samo je Branko Stanković ostavljao utisak da igra u lakovanim cipelama, a ne u kopačkama, toliko je delovao superiorno i elegantno.

Tokom osam decenija jugoslovenskog fudbala i našeg učešća na međunarodnoj pozornici, niko od bekova nije mogao da se približi ovom sjajnom članu "Crvene zvezde". Stane je odigrao 61 utakmicu za nacionalne "plave"! Debitovao je na prvoj utakmici državnog tima posle Drugog svetskog rata. Bilo je to u Pragu, pobedili smo sa 2:0, gelovima Mitića i Koste Tomaševića. Naš tim je bio u sastavu: Monsider, Stanković, Kokeza, Pleše, Horvat, Simonovski, Tomašević, Mitić, Bobek, Frane Matošić, Kacijan.

Stanković je pripadao onom malom krugu fudbalcra iz redova odbrane koji su uživali veliku popularnost medu poklonicima fudbala, ne samo u zemlji već i u inostranstvu.

Pored ozbiljnosti i otmenog držanja koje je bilo daleko od površnosti većine fudbalera, Stane je bio obožavan od ženskog dela publike mada nikada nije davao povoda. Uostalom, čak i to što se prvi oženio u svojoj generaciji, devojke nisu prestale da luduju za njim.

Stankovićeva dva sina, Dragan i Ratko, nisu se posvetili fudbalu. Dragan je magistar ekonomskih nauka, a Ratko pilot i instruktor. I oni su porodični ljudi.

Stane je jedan od malobrojnih naših (i svetskih) fudbalera koji su sjajnu igračku karijeru nastavili sa istim uspehom i kao trener. Pored velikih trijumfa sa "Crvenom zvezdom", atinskim AEK-om, Galatasarajem, Portom i još nekim klubovima, vodio je i naš državni tim u vreme kada je savezni kapiten bio Rajko Mitić. Tada smo bili vicešampioni Evrope, u drugoj utakmici finala pobedio nas je domaćin - reprezentacija Italije.

U stručnim krugovima Stanković je visoko uvažavan. Ne samo zato što je osvojio mnogo šampionskih titula i pobeđivao u domaćini kupovima. Stanković je trener sa najvišim kvalifikacijama: pored ogromnog igračkog iskustva i duge karijere, on je završio Fakultet za fizičku kulturu i poseduje veliko pedagoško znanje u radu sa igračima. Kao izuzetno racionalan čovek, bolje od mnogih kolega umeo je da jasno odvoji štetnost blještavog razmahivanja od jednostavne i brze igre za dobro tima. Bio je vođa čvrste ruke, nepopustljiv u bitnim stvarima.

Jednom se dogodilo da su tri veoma značajna fudbalera Crvene zvezde toga vremena ustala "protiv trenerove torture". Odbili su da treniraju, uz uslov: mi ili Stanković!

Crvena zvezda ne bi bila to što jeste da je na takav način udaljila svog stručnjaka. Stanković je ostao, buntovnici su se pokajali i izvinili svom učitelju.

Nekoliko godina kasnije, kad je prvi as te "trojke" bio u inostranstvu i video kako se trenira i radi, rekao je: "Sad tek vidim koliko je bata-Stane bio u pravu kad je od nas zahtevao da intenzivno treniramo i da igramo brže i jednostavnije, da ne mučimo loptu i njega. Trebalo je da dođem u Englesku da bih to shvatio".

Za nas najtrofejniji klub odigrao je 489 utakmica i postigao 34 gola. Kao prvotimac Crvene zezde osvojio je 4 prvenstva i 2 Kupa Jugoslavije. Bio je član "čuvenog" olimpijskog tima iz Tamperea.

U periodu od 1978. do 1982. bio je šef stručnog štaba Crvene zvezde. U ovom periodu osvojio je dve titule Šampiona i jedan Kup Jugoslavije. U sezoni 1978/79. predvodio je "crveno-bele" do finala Kupa UEFA u kome su poraženi od Borusije iz Menhengladbaha. Na klupi Crvene zvezde sedeo je i 1989. godine ali samo 6 meseci.

Zbog stila igre i gospodskog drzanja Branka Stankovića su i navijači i saigrači zvali "Ambasador". Iako je igrao na poziciji beka, često je jedino njegov dres ostajao čist na kraju utakmice.


Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1957-58 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 5 0
1956-57 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 18 0
1955-56 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 20 1
1954-55 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 21 1
1953-54 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 22 4
1952-53 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 21 1
1952 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 15 0
1951 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 13 1
1950 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 18 3
1948-49 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 10 1
1947-48 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 11 1
1946-47 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 21 1
1945-46 Bosna i Hercegovina YUG 1 1 0
1941-45 BSK Beograd YUG 1 ? ?
1939-41 SK Slavija Sarajevo YUG 1 ? ?
Career Totals: 196 14


Utakmice reprezentacije Jugoslavije u kojima je nastupao :

PU 09.05.1946 Čehoslovačka - Jugoslavija 0-2 (0-1)
PU 11.05.1947 Čehoslovačka - Jugoslavija 3-1 (2-0)
BK 22.06.1947 Rumunija - Jugoslavija 1-3 (1-2)
BK 28.06.1947 Jugoslavija - Mađarska 2-3 (1-1)
BK 14.09.1947 Albanija - Jugoslavija 2-4 (1-4)
BK 12.10.1947 Jugoslavija - Bugarska 2-1 (2-1)
PU 19.10.1947 Jugoslavija - Poljska 7-1 (7-0)
BK 04.07.1948 Bugarska - Jugoslavija 1-3 (1-1)
OI 31.07.1948 Jugoslavija - Luksemburg 6-1 (0-1) goal
OI 05.08.1948 Jugoslavija - Turska 3-1 (1-1)
OI 11.08.1948 Velika Britanija - Jugoslavija 1-3 (1-2)
OI 13.08.1948 Švedska - Jugoslavija 3-1 (1-1)
BSI 25.08.1948 Poljska - Jugoslavija 0-1 (0-1)
KSP 21.08.1949 Jugoslavija - Izrael 6-0 (4-0)
KSP 18.09.1949 Izrael - Jugoslavija 2-5 (0-3)
KSP 09.10.1949 Jugoslavija - Francuska 1-1 (1-0)
KSP 30.10.1949 Francuska - Jugoslavija 1-1 (1-1)
PU 13.11.1949 Jugoslavija - Austrija 2-5 (1-3)
PU 28.05.1950 Jugoslavija - Danska 5-1 (2-1)
SP 25.06.1950 Jugoslavija - Švajcarska 3-0 (2-0)
SP 29.06.1950 Jugoslavija - Meksiko 4-1 (2-0)
SP 01.07.1950 Brazil - Jugoslavija 2-0 (1-0)
PU 03.09.1950 Švedska - Jugoslavija 1-2 (1-2)
PU 07.09.1950 Finska - Jugoslavija 3-2 (2-1)
PU 10.09.1950 Danska - Jugoslavija 1-4 (1-3)
PU 08.10.1950 Austrija - Jugoslavija 7-2 (3-1)
PU 05.11.1950 Jugoslavija - Norveška 4-0 (3-0)
PU 22.11.1950 Engleska - Jugoslavija 2-2 (2-1)
PU 06.05.1951 Italija - Jugoslavija 0-0 (0-0)
PU 24.06.1951 Jugoslavija - Švajcarska 7-3 (6-1)
PU 02.09.1951 Jugoslavija - Švedska 2-1 (1-1)
PU 25.06.1952 Jugoslavija - Norveška 4-1 (3-1)
OI 15.07.1952 Jugoslavija - Indija 10-1 (5-0)
OI 20.07.1952 Jugoslavija - SSSR 5-5 (3-0;5-5aet)
OI 22.07.1952 Jugoslavija - SSSR 3-1 (2-1)
OI 25.07.1952 Jugoslavija - Danska 5-3 (3-0)
OI 29.07.1952 Jugoslavija - Nemačka SR 3-1 (3-1)
OI 02.08.1952 Mađarska - Jugoslavija 2-0 (0-0)
PU 21.09.1952 Jugoslavija - Austrija 4-2 (1-0)
PU 21.12.1952 Nemačka SR - Jugoslavija 3-2 (2-2)
PU 16.01.1953 Egipat - Jugoslavija 1-3 (1-1)
KSP 09.05.1953 Jugoslavija - Grčka 1-0 (1-0)
PU 14.05.1953 Belgija - Jugoslavija 1-3 (0-3)
PU 21.05.1953 Jugoslavija - Vels 5-2 (4-1)
PU 05.06.1953 Turska - Jugoslavija 2-2 (0-1)
PU 18.10.1953 Jugoslavija - Francuska 3-1 (0-1)
KSP 21.03.1954 Izrael - Jugoslavija 0-1 (0-0)
KSP 28.03.1954 Grčka - Jugoslavija 0-1 (0-0)
PU 09.05.1954 Jugoslavija - Belgija 0-2 (0-1)
PU 16.05.1954 Jugoslavija - Engleska 1-0 (0-0)
SP 16.06.1954 Jugoslavija - Francuska 1-0 (1-0)
SP 19.06.1954 Jugoslavija - Brazil 1-1 (0-0)aet
SP 27.06.1954 Jugoslavija - Nemačka SR 0-2 (0-1)
PU 22.09.1954 Vels - Jugoslavija 1-3 (0-0)
PU 03.10.1954 Austrija - Jugoslavija 2-2 (1-2) goal
PU 17.10.1954 Jugoslavija - Turska 5-1 (2-0)
KG 29.05.1955 Italija - Jugoslavija 0-4 (0-0)
PU 09.09.1956 Jugoslavija - Indonezija 4-2 (2-0)
KG 30.09.1956 Jugoslavija - Čehoslovačka 1-2 (0-1) goal
PU 21.11.1956 Škotska - Jugoslavija 2-0 (1-0)
PU 28.11.1956 Engleska - Jugoslavija 3-0 (1-0)

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1516&Itemid=12
 
#10 · (Edited)
Dragan Dzajic v Jose Antonio Camacho (1975)

 
#12 ·
Great vid alchemist :thmbup:

His control with the heel-kick was unreal, had some great through-balls that many players couldn't complete when trying to pass the ball normally. Incredible stuff really.
 
#13 · (Edited)
Borivoje Kostić









Rođen 14/06/1930
Mesto u timu Napadač
Utakmica za reprezentaciju 33
Golova za reprezentaciju 26
Debitovao 09/09/1956
Igrao u klubovima FK Radnički (Obrenovac),
FK Crvena Zvezda (Beograd),
Lanerossi Vizenca (Ita),
St. Louis Stars (USA)

Rođen 14. juna 1930. u Obrenovcu.

Jedan od najboljih strelaca u jugoslovenskom fudbalu svih vremena. Iako izraziti levak, imao je veoma snažan udarac i davao je golove iz daljine i mnogim poznatim golmanima sveta. Sa 158 golova samo na prvenstvenim utakmicama, nalazi se na trećem mestu (iza Santrača 218 i Bajevića sa 164 gola) liste najboljih golgetera svih dosadašnjih prvenstava Jugoslavije, u kojim je dvaput bio najbolji strelac sezone: 1958/59. sa 25 i 1959/60. sa 19 pogodaka.

Karijeru je počeo u obrenovačkom Radničkom, koji se takmičio u Srpskoj ligi. Bio je 17-godišnjak, a igrao je centarfora i levu polutku.
U beogradsku Crvenu zvezdu, u kojoj se proslavio, došao je sa 20 godina i pune tri godine čekao da postane standardni prvotimac. A kad je to postigao, za 14 godina igranja u „crveno-belom" dresu ostvario je najveće domete: odigrao je ukupno 580 utakmica i postigao 539 golova. Osvajao je četiri puta državno prvenstvo (1956, 1957, 1959 i 1960. godine) i triput trofej Fudbalskog kupa Jugoslavije: 1958, 1959. i 1964. Samo u prvenstvu odigrao je 258 utakmica i postigao 158 golova.

Da je neko vodio evidenciju svih golova koje je postigao, sigurno bi ih bilo preko hiljadu. Medu njima, ima koji su zabeleženi:

-Na prvenstvenoj utakmici protiv NK Zagreb (7:2), koja je odigrana 1956, postigao je šest pogodaka za Crvenu zvezdu.
-U polufinalu Dunavskog kupa protiv Lokomotive (4:4) u Sofiji, postigao je sva četiri gola.
-Na utakmici Crvena zvezda - Dinamo (Moskva), 2. jula 1959, koju su „crveno-beli" dobili sa 4:1, dao je gol slavnom Jašinu iz slobodnog udarca sa 35 metara!

Za Crvenu zvezdu je igrao od 7. jula 1951, kad je debitovao, do 30. jula 1961. Dobivši dozvolu, otputovao je u Italiju i za ekipu Lanerossi Vizenca odigrao svega sedam utakmica. Nije imao sreće - posle dve teže povrede vratio se kući. Posle lečenja, ponovo je igrao za Crvenu zvezdu - još skoro četiri godine (od 8. septembra 1962. do 18. juna 1966), da bi jednu sezonu odigrao i u američkoj profesionalnoj ligi, za ekipu St. Louis Stars.

Pored jednog susreta za "B" ekipu (1956) za koju je postigao dva gola, odigrao je 33 utakmice i postigao 26 golova za reprezentaciju Jugoslavije. Debitovao je 9. septembra 1956. protiv ekipe Indonezije (4:2) u Beogradu, postigavši prvi pogodak za nacionalni tim, a oproštajnu utakmicu odigrao je 23. septembra 1964. protiv selekcije UEFA (2:7) u korist obnove Skoplja, na kojoj je postigao prvi gol za Jugoslaviju.

Kao kapiten reprezentacije Jugoslavije učestvovao je na finalnom turniru prvog Kupa nacija Evrope 1960. u Parizu na kome je naša ekipa zauzela drugo mesto (u finalu protiv SSSR-a l :2), a takode i na olimpijskom turniru iste godine u Rimu, na kome je naša reprezentacija osvojila prvu i dosad jedinu zlatnu medalju.

Posle završetka aktivnog igranja posvetio se trenerskom pozivu.


Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1967 St. Louis Stars USA 1 28 12
1965-66 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 25 14
1964-65 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 26 10
1963-64 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 25 14
1962-63 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 21 3
1961-62 L.R. Vicenza ITA 1 7 2
1960-61 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 18 9
1959-60 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 21 19
1958-59 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 22 25
1957-58 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 24 11
1956-57 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 24 27
1955-56 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 17 14
1954-55 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 15 6
1953-54 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 13 5
1952-53 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 0 0
1952 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 3 0
1951 Crvena Zvezda Beograd YUG 1 3 1
Career Totals: 292 172

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1190&Itemid=12



 
#14 · (Edited)
Milinko Pantić







Rođen 05/09/1966
Mesto u timu Vezni igrač
Utakmica za reprezentaciju 2
Golova za reprezentaciju -
Debitovao 10/10/1979
Igrao u klubovima FK Jedinstvo (Mali Zvornik),
FK Partizan (Beograd),
NK Olimpija (Ljubljana),
Panionios (Gre),
Atletiko Madrid (Esp),
Le Havre (Fra)

Rođen 5. septembra 1966. u Loznici.

Fudbalsku karijeru počeo u Jedinstvu iz Malog Zvornika, a po završetku sjajne sezone u Jedinstvu, koje se plasiralo u Drugu srpsku ligu, imao je ponude od 20 klubova. Dolazili su ljudi iz Zvezde, Hajduka, Dinama, Željezničara, Sarajeva… Tada je Momčilo Vukotić bio sportski direktor Partizana a Nenad Bjeković trener. Tada je u klubu upoznao i Radomira Antića koji je od prvog trenutka tvrdio da je specifičan fudbaler. Međutim, u Partizanu su mu samo tražili mane a nisu se potrudili da iskoriste njegove vrline, te mu nikada nije pružena prava šansa da se dokaže.

Nakon šest meseci koje je proveo na pozajmici u ljubljanskoj Olimpiji (1990-91), odlučio je da sreću potraži u grčkom Panioniosu (1991-95). U dresu osrednjeg grčkog tima odigrao 120 prvenstvenih susreta i postigao 51 pogodak.

Pod čudnim okolnostima i kao totalni anonimus, stigao na Iberijsko poluostrvo, a za sve je „krivac“ današnji selektor Radomir Antić koji je insistirao kod Hesusa Hila na njegovom dolasku, iako je teško bilo objasniti da jedan 29-godišnjak iz malog kluba treba da bude nosilac igre velikog Atletika iz Madrida. U početku se špekulisalo i da su zbog sličnog prezimena u rodbinskim vezama, pa da je i to razlog zbog koga je Milinko stigao na Vinsente Kalderon.

Već u prvoj sezoni zasenio je sve skupe zvezde mnogo poznatijeg gradskog rivala Real Madrida i Barselone. Jedan od glavnih poluga ekipe koja je osvojila "duplu krunu" - prvenstvo i kup. Postizao je golove kao od šale, isticao se asistencijama, ukratko rečeno, bio je "alfa i omega" ekipe, kreator svih akcija i direktan izvođač Antićevih taktičkih zamisli. Španski novinari oslovljavaju ga kao "pretečom Dejvida Bekama".

Jedan je od retkih sportista koji može da se pohvali bistom podignutom u njegovu čast, pošto je predsednik Atletika Hezus Hil odlučio da mu se na ovaj način oduži za sve što je uradio za crveno-bele.

Nakon Atletika, nastupao za francuski Avr (1998-99), a zatim se vratio u grčki Panionis (1999-2000) u kojem je okončao igrački karijeru.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao dva meča: 24. aprila 1996. protiv Farskih Ostrva (3:1) u Beogradu i 14. decembra 1996. protiv Španije (0:2) u Valensiji.

Danas je trener zadužen za mlađe kategorije igrača madridskog Atletika.


Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1999-00 Panionios G.S. GRE 1 23 4
1998-99 Le Havre AC FRA 1 19 2
1997-98 Atlético ESP 1 29 3
1996-97 Atlético ESP 1 36 5
1995-96 Atlético ESP 1 41 10
1994-95 Panionios G.S. GRE 1 32 17
1993-94 Panionios G.S. GRE 1 26 8
1992-93 Panionios G.S. GRE 1 30 15
1991-92 Panionios G.S. GRE 1 32 11
1990-91 NK Olimpija YUG 1 14 0
1990-91 FK Partizan YUG 1 9 1
1989-90 FK Partizan YUG 1 22 2
1988-89 FK Partizan YUG 1 0 0
1987-88 FK Partizan YUG 1 10 0
1986-87 FK Partizan YUG 1 15 3
1985-86 FK Partizan YUG 1 9 2
Career Totals: 347 83


Utakmice reprezentacije Jugoslavije u kojima je nastupao :

KSP 24.04.1996 Jugoslavija - Farska Ostrva 3-1 (3-0)
KSP 14.12.1996 Španija - Jugoslavija 2-0 (2-0)

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1382&Itemid=12





 
#15 · (Edited)
Piksi v Argentina... 1990 WC, quarter finals

 
#17 · (Edited)
Miloš Šestić









Rođen 08/08/1956
Mesto u timu Vezni igrač
Utakmica za reprezentaciju 21
Golova za reprezentaciju 2
Debitovao 10/10/1979
Igrao u klubovima FK Jedinstvo (St.Pazova),
FK Crvena Zvezda (Beograd),
Olympiakos (Gre),
FK Vojvodina (Novi Sad),
FK Zemun, OFK Beograd

Rođen 8. avgusta 1956. u Milosavcima (kod Banja Luke).

Krajem 1984. godine u većini anketa proglašen je za najboljeg jugoslovenskog fudbalera. Igrao je najčešće u dresu sa brojem 7, ali je bio svestran napadač, vrlo hitar i sa majstorskim driblingom u punom trku, da bi, kada mu krene, bio neuhvatljiv za odbrane protivnika.

Počeo je da igra 1972. u Jedinstvu iz Stare Pazove, a 1974. je došao u beogradsku Crvenu zvezdu za čiji prvi tim je debitovao 24. aprila 1974. protiv Olimpije u Ljubljani. U dresu "crveno-belih" odigrao je ukupno 441 utaktnicu i postigao 108 golova, osvojivši četiri titule državnog prvaka (1977, 1980, 1981. i 1984) i jedan trofej Kupa (1982). Oproštajnu utakmicu odigrao je 9. decembra 1984. protiv Sarajeva (4:1) u Beogradu.

Od kraja 1984. karijeru je nastavio u Grčkoj, dresu ekipe Olympiakos - Pirej (Atina).

Zvezdane trenutke doživljava u Novom Sadu kada u sezoni 1988/89 Vojvodini donosi titulu državnog prvaka.

Uz 15 utakmica i šest golova za omladinsku (1973-1975), 13 utakmica i 11 golova za mladu (1977), kao i 13 utakmica i četiri pogotka za olimpijsko-mediteransku reprezentaciju (1979-1980), odigrao je i 21 utakmicu i postigao dva gola za najbolju selekciju Jugoslavije.

Debitovao je 10. oktobra 1979. protiv Španije (0:1) u Valenciji, a poslednju utakmicu u dresu sa državnim grobom je odigrao 3. aprila 1985. protiv reprezentacije Francuske (0:0) u Sarajevu. Učestvovao je na Mediteranskim igrama 1979. u našoj zemlji, na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, na Svetskom prvenstvu 1982. u Španiji i na finalnom turniru Prvenstva Evrope 1984. u Francuskoj.

Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1990-91 OFK Beograd YUG 10 2
1990-91 FK Zemun YUG 5 1
1989-90 FK Zemun YUG 13 2
1989-90 FK Vojvodina YUG 6 0
1988-89 FK Vojvodina YUG 30 7
1987-88 FK Vojvodina YUG 24 2
1986-87 Olympiakos GRE 6 1
1985-86 Olympiakos GRE 27 8
1984-85 Olympiakos GRE 17 2
1984-85 FK Crvena Zvezda YUG 13 6
1983-84 FK Crvena Zvezda YUG 29 7
1982-83 FK Crvena Zvezda YUG 6 0
1981-82 FK Crvena Zvezda YUG 27 7
1980-81 FK Crvena Zvezda YUG 31 7
1979-80 FK Crvena Zvezda YUG 28 4
1978-79 FK Crvena Zvezda YUG 28 3
1977-78 FK Crvena Zvezda YUG 15 2
1976-77 FK Crvena Zvezda YUG 22 8
1975-76 FK Crvena Zvezda YUG 6 0
1974-75 FK Crvena Zvezda YUG 8 0
1973-74 FK Crvena Zvezda YUG 3 0
Career Totals: 354 69

Utakmice reprezentacije Jugoslavije u kojima je nastupao :

KEP 10.10.1979 Španija - Jugoslavija 0-1 (0-1)
KEP 31.10.1979 Jugoslavija - Rumunija 2-1 (0-0)
KEP 14.11.1979 Jugoslavija - Kipar 5-0 (1-0)
BK 27.08.1980 Rumunija - Jugoslavija 4-1 (2-0)
KSP 10.09.1980 Luksemburg - Jugoslavija 0-5 (0-0)
KSP 15.11.1980 Italija - Jugoslavija 2-0 (1-0)
PU 25.03.1981 Jugoslavija - Bugarska 2-1 (2-1)
KSP 29.04.1981 Jugoslavija - Grčka 5-1 (3-0)
SP 20.06.1982 Španija - Jugoslavija 2-1 (1-1)
SP 24.06.1982 Jugoslavija - Honduras 1-0 (0-0)
PU 01.06.1983 Jugoslavija - Rumunija 1-0 (0-0)
PU 12.11.1983 Jugoslavija - Francuska 0-0 (0-0)
PU 31.03.1984 Jugoslavija - Mađarska 2-1 (0-0)
PU 02.06.1984 Portugal - Jugoslavija 2-3 (2-2)
PU 07.06.1984 Španija - Jugoslavija 0-1 (0-1)
EP 13.06.1984 Jugoslavija - Belgija 0-2 (0-2)
EP 19.06.1984 Francuska - Jugoslavija 3-2 (0-1) goal
KSP 29.09.1984 Jugoslavija - Bugarska 0-0 (0-0)
KSP 20.10.1984 Nemačka - Jugoslavija 2-3 (1-1) goal
KSP 27.03.1985 Jugoslavija - Luksemburg 1-0 (1-0)
KSP 23.04.1985 Jugoslavija - Francuska 0-0 (0-0)

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1558&Itemid=12

 
#19 · (Edited)
I've been trying to steer away from hear as it creates depression in comparison to the village folk we have playing for us today.
i have fallen into the same trap

but if we don't remember the very good/great players that have graced our football fields, no one will

speaking of which -->

Dejan SAVICEVIC passing compilation

 
#20 ·
Pantić is a hero at Atlético de Madrid, for many reasons but first and foremost because of what he achieved in that magical 1995-1996 season. The header he scored against Barcelona in the Copa del Rey-final the same year made him even bigger, plus he's a great character.

Politika made a great piece on him a while ago which you can read here.

Btw, the next time you watch Atlético play at Vicente Calderón, check out the flowers on the left corner flag on Frente Atlético's side of the pitch. Margarita still plants them there before each game, 15 years later :proud:
 
#21 · (Edited)
Milan Galić







Rođen 08/03/1938
Mesto u timu Napadač
Utakmica za reprezentaciju 51
Golova za reprezentaciju 37
Debitovao 31/05/1959
Igrao u klubovima FK Proleter (Zrenjanin),
FK Partizan (Beograd),
Standard de Liege (Bel),
Stade de Reims (Fra)

Rođen 8. marta 1938. u Zrenjaninu.

Ponikao u zrenjaninskom Proleteru, afirmisao se u Partizanu, nastavio karijeru u Standardu iz Liježa, a završio u Remsu. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 51 utakmicu i dao 37 golova.

Stadion JNA u Beogradu, 31. maj 1959. U kvalifikacijama za prvi Kup evropskih nacija Jugoslaviju očekuje neizvesna borba protiv Bugarske. U jugoslovenskom timu na levoj strani navale dvojica debitanata, igrači Partizana Milan Galić i Branislav Mihajlović. Dok se intoniraju nacionalne himne, zna se šta sve igrači preživljavaju, posebno debitanti...Naš tim treba da izvede početni udarac. Vođa navale, Zebec, već je 57 puta doživljavao sve ono sa čim se tek upoznaju Galić i Mihajlović. Na desnoj strani navale su takode iskusni igrači, Šekularac i Petković. A u bugarskom timu dobro poznati majstori fudbala u ovoj zemlji Najdenov, Rakarov, Abadžijev, Kolev, Panajotov...Rumunski sudija Popa daje znak za početak. Petaković dodaje loptu ka Zebecu, ovaj brzo reaguje i nastavlja prema debitantu Galicu, koji se poput munje našao u kaznenom prostoru protivnika i koristeći nepripremljenost i zbunjenost njegove odbrane, izbio sam pred golmana Najdenova i neodbranjivo zatresao mrežu.

Sve se zbilo za manje od pola minuta! U zvaničnim dokumentima Fudbalskog saveza Jugoslavije zapisano je da je ovaj pogodak postignut u 27. sekundi igre i da je to „najbrži" gol koji je ikad dat za naš nacionalni tim.

Životna i fudbalska priča Milana Galica počela je znatno ranije, kad je ostao ratno siroče koje u Dečjem domu u Zrenjaninu nije mnogo znalo o fudbalu, ali je već kao desetogodišnjak sa radošću trčao za loptom. Po prirodi povučen, dugo je trebalo da se odluči i prijavi treneru omladinaca domaćeg Proletera Koči Kolarovu. Ipak, u proleće 1952. prvi put je obukao kopačke i pravi dres. I kao izrazito nadaren dečak brzo postao omladinski reprezentativac Vojvodine.

Trener Kolarov očinski je prihvatio Galića, koji njegove savete nikad nije zaboravljao. Kad je navršio 16 godina, postao je i omladinski reprezentativac Jugoslavije, učestvujući na dva turnira UEFA, 1955. godine u Italiji i 1966. u Mađarskoj. Ukupno je sedam puta nosio nacionalni dres juniora (1955-1956) i postigao dva gola. Kasnije je odigrao i jednu utakmicu za mladu reprezentaciju (19.aprila 1959. u Nišu protiv Mađarske (1:0).

Za sve ovo vreme u Zrenjaninu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a pre mature je postao prvotimac u Proleteru. Već kao afirmisani igrač, prešao je u Partizan, ali se brzo vratio da pomogne svome timu u kvalifikacionim borbama za ulazak u Prvu ligu. Pošto je Sarajevo zaustavilo sve želje Zrenjaninaca, Galić se vraća u Partizan i posle nekih sporova zbog njegove registracije za "crno-bele", stiče pravo igranja na prvenstvenim utakmicama tek u proleće 1959.

Ali, i preostala tri meseca ligaških okršaja bila su mu dovoljna da se dokaže i istakne kandidaturu za nacionalni tim. Tadašnja selektorska komisija (Nikolić, Tirnanić, l.ovrić) ukazuje mu poverenje i Galić je 31. maja 1959. clehitovao u susretu protiv Bugarske (2:0) u Beogradu i postigao onaj „najbrži" gol.

Igrao je levo krilo i levu polutku, ali se kod najšireg kruga ljubitelja fudbala proslavio kao vođa navale. lako osrednjeg rasta (visok 176 cm), nije pripadao onim robusnim napadačima koji su dominirali fizičkom snagom, oštrinom i silinom. On je, naprotiv, bio vođa navale posebnog tipa. Vrlo brz i okretan, sposoban da se kreće na velikom prostoru igrališta, da se nade na svakoj poziciji u navalnom redu, Galić je bio uspešan graditelj igre i izvanredan strelac. Kao školovan fudbaler sa dobrom tehnikom, sa brzim startom, žilav i stabilan, neustrašiv i agresivan, postao je jedan od najboljih igrača Partizana i reprezentacije, koji će u najvećim i najznačajnim bitkama sa našim nacionalnim tiinom dostići najviše domete.

U dresu Partizana Galić je odigrao ukupno 281 utakmicu i postigao 165 golova. Iako sjajan strelac, čiji su pogoci često odlučivali brojne utakmice, nijedanput nije bio najbolji golgeter u prvenstvu, ali je zato postigao sjajan "hat-trick" u osvajanju šampionske titule sa Partizanom: 1961, 1962. i 1963. godine! Tri sezone uzastopno i još jedanput 1964/65.

Igrao je i u onoj nezaboravnoj sezoni kad je Partizan 11. maja 1966. godine protiv Real Madrida (1:2) u Briselu stigao do finala Kupa evropskih šampiona. Nalazeći se na odsluženju kadrovskog roka u JNA, odigrao je samo tri utakmice (i postigao dva gola), ali je doprineo da ova sjajna generacija Partizana stigne skoro do trona evropskog fudbala.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 51 utakmicu i postigao 37 golova, samo jedan pogodak manje od Stjepana Bobeka koji je sa 38 golova strelac-rekorder u reprezentaciji. Uz Bobeka, koji mu je, kako je sam govorio, uvek bio uzor, on je tek drugi fudbaler koji je prestigao predratni rekord slavnog „Moše" Marjanovića, koji je na 57 utakmica postigao 36 golova za reprezentaciju.

Pripremajući se za olimpijski turnir 1960. godine u Italiji, Galić je učvrstio mesto u ekipi, naročito posle dobre igre 11. maja 1960. protiv Engleske (3:3) u Londonu, postigavši dva gola za Jugoslaviju. Na turniru u Italiji bio je kapiten reprezentacije i na svakoj utakmici postigao bar jedan gol. Sa ukupno sedam pogodaka bio je sa Dancem Nielsenom najbolji strelac turnira. Put do jedine dosad osvojene zlatne olimpijske medalje vodio je preko pobeda nad Egiptom (6:1) i Turskom (4:0), na kojima je Galić postigao po jedan gol, zatim preko nerešenog susreta sa Bugarskom (3:3) u kome je Galić briljirao i postigao sva tri gola, zatim preko polufinala protiv Italije (1:1) u kome je Galić postigao jedini pogodak za naš tim i imao sreću da uz pomoć žreba stigne do poslednjeg stepenika turnira, do finalnog susreta protiv Danske (3:1).

U odlučujućoj utakmici protiv Danaca, već u 1. minutu igre, postigao je vodeći gol za Jugoslaviju i skoro ponovio podvig iz debitantskih dana, ali je u 38. minutu zbog prigovora sudiji Lo Belu bio - isključen! Umesto njega, na kapitensko postolje ispeo se Bora Kostić, a on je kao poslednji primio pobedničku medalju...

Iste godine igrao je i u finalu prvog Kupa evropskih nacija 10. jula 1960. protiv SSSR-a (1:2) u Parizu. Posle podviga u polufinalnom susretu protiv „Trikolora" (5:4), u kome je postigao jedan pogodak, Galić je i u finalnom susretu zatresao mrežu legendarnog golmana Jašina, ali je trofej, posle produžetka utakmice, ipak pripao ekipi SSSR-a. Naša ekipa osvojila je „srebro" - titulu vicešampi-ona Evrope.

Na Svetskom prvenstvu 1962. godine u Čileu, na kome je naš tim osvojio četvrto mesto, Galić je igrao na svih pet utakmica i postigao tri gola. Tada se nalazio u zenitu karijere i njegove igre ocenjene su svetskim dometima.

Uvek je isticao da mu je najmiliji pogodak u dresu reprezentacije bio onaj koji je postigao 14. oktobra 1962. protiv Mađarske (1:0) u Budimpešti, koji je posle 31 godine doneo prvi uspeh protiv našeg severnog suseda: naš tim je pre toga jedini put pobedio 25. maja 1931. godine u Beogradu - sa 3:2!
Na još dve utakmice postizao je odlučujuće pogotke za reprezentaciju: 1963. protiv Belgije (1:0) u Briselu i 1965. protiv Francuske (1:0) u Beogradu.

Kad se 1966. godine raspao onaj slavni tim Partizana, Galić je medu poslednjima otišao u inostranstvo. Od oktobra 1966. do juna 1970. igrao je za belgijsku ekipu Standard Liege, a zatim od juna 1970. do juna 1973. godine u Francuskoj, za ekipu Stade de Reims.

Pošto se 1973. vratio u Beograd, završio je studije i diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Ostao je aktivan u fudbalu, kao pravni stručnjak u Fudbalskom savezu Jugoslavije.


Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1972-73 Reims - Stade de Reims FRA 1 3 1
1971-72 Reims - Stade de Reims FRA 1 16 3
1970-71 Reims - Stade de Reims FRA 1 36 14
1969-70 Standard Liege BEL 1 25 17
1968-69 Standard Liege BEL 1 23 5
1967-68 Standard Liege BEL 1 14 2
1966-67 Standard Liege BEL 1 22 9
1965-66 Partizan Beograd YUG 1 5 1
1964-65 Partizan Beograd YUG 1 24 15
1963-64 Partizan Beograd YUG 1 20 4
1962-63 Partizan Beograd YUG 1 25 16
1961-62 Partizan Beograd YUG 1 21 7
1960-61 Partizan Beograd YUG 1 21 14
1959-60 Partizan Beograd YUG 1 22 10
1958-59 Partizan Beograd YUG 1 10 7
Career Totals: 287 125

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1059&Itemid=12

i highly recommend 'Fudbal, Nogomet i jos ponesto' for anyone interested in Serbian and Yugoslav football... there are 8 episodes

the following are excerpts from the episode dealing with the NT in the 1960's, of which Galic was significant contributor





 
#22 · (Edited)
Missed opportunity of talented generation





In the European Champions' Cup final match 1966 at Haysel stadium in Brussels, team of Partizan Belgrade - a generation of famous 'babies', leading by goalkeeper Soskic, Jusufi, Vasovic, Galic - met with Real Madrid, which was only a shadow of a team that, with Di Stefano, Puskas, Kopa and Gento, won five successive European Champions' Cup titles in the period between 1956 and 1960.

Real was harmless at the beginning, Partizan was more concrete and took a lead through Vasovic. Later on during the match, Amancio scored the first goal for Real, while Serena by second goal used total confusion of the rival. The "kings" club from Madrid provided itself a title of the strongest and most respected European club's competition for the sixth time.

It was the greatest and in the same the last opportunity of talented generation of Partizan to confirm its domination, not only in Yugoslav, but also in the European football. A great number of players of Belgrade team left the club at the end of the season, and Velibor Vasovic, who scored the only goal in the final match, few years later felt the satisfactory when he received the European Champions' Cup trophy as a captain of Dutch team Ajax.

http://www.arhiva.serbia.gov.rs/news/2000-02/02/17035.html



 
#23 ·
My Perfect 10: Vladimir Petrovic

Monday 30 August 2010 08:00



The new issue of FourFourTwo is a 'Playmakers Special'. This week on FFT.com our writers will be celebrating their favourite fantasistas – and Professor Champions League starts us off with the discarded genius who played Wengerball before the term even existed...

Vladimir Petrovic could, as Arsenal historian Ivan Ponting noted, "drift through games with the detached air of a man out for a quiet afternoon’s plane-spotting" but that didn’t stop me loving him. The mercurial Serbian playmaker was, his Gunners team-mate Brian McDermott said, "like a messenger from the future, letting us know that one day English football would be ruled by players like him."

There is some justice in Brian Glanville’s pithy verdict: "Gifted but sporadic". But when you watched a side as fractured, aimless and infuriating as Terry Neill’s Arsenal in 1982/83, Petrovic’s visionary, inconsistent genius was easier to stomach than Brian Talbot’s running, the industrial pointlessness of which symbolised an era when British football confused activity with ability.

In 1982, eastern European football as almost as remote as the dark side of the moon so when a frail blond playmaker nicknamed Pigeon arrived at Highbury that winter, nobody knew quite what to make of him. Unfortunately one of the people who didn’t know what to make of him was his new manager who often used Petrovic, a playmaker revered for his talent by Red Star Belgrade fans, as a winger.

Luckily, the players recognised his ability. Tony Woodcock and Alan Sunderland would soon learn to cry "Vladi! Vladi!" and stretch their arms out appealing for the perfect through-ball.

The official stats – 22 appearances (three as a sub) and three goals – would seem to confirm the dismissive view of Ponting and Glanville. But he joined a team in transition, in the sense that Arsenal were going from bad to worse: a team that seemed mesmerised by its own decline. They didn’t play anything as pretty as Wengerball. Nor were they as soporifically efficient as George Graham’s Gooners.


Heady days: Vladimir Petrovic and Ashley Grimes



Though they had some talent – the North Bank could still sing "We all agree, Rixy is better than Hoddle" and almost believe it – few playmakers have been asked to make the play for such a dysfunctional outfit. Tenth in the old First Division in 1982/83 flattered that Arsenal team.

Watching from the North Bank, trying to blend in by perfecting the requisite amused fatalism, I was intrigued by Petrovic. If he did, as Stewart Robson told Jon Spurling in his book Highbury, "have a tendency to drift out of games completely", it was hard to blame him as Kenny Sansom thundered down the left (a tactic which was by 1982/83 merely underlining the law of diminishing returns), scrambled defensive clearances went astray and his through-balls found spaces his team-mates weren’t aware of.

A free-kick first alerted me to Petrovic’s spellbinding genius. Memory tells me that it was against Stoke City in January 1983. Arsenal had won a free-kick 35 yards from Stoke’s goal at the Clock End. The North Bank groaned, awaiting the usual dance of indecision that preceded every promising set-piece that season. But Petrovic strolled up to the ball, curled it around the wall and into the net.

Nobody cheered for a second or two. We weren’t used to free-kicks being taken that quickly and emphatically and, as the goal was at the other end of the pitch, many on the North Bank must have wondered if it was all a mirage. But as the Arsenal players drifted back towards the centre-circle, the North Bank realised it hadn’t been seeing things and let out a mighty roar.

Though the crowd began to chant "Vladi", his teammates quickly realised he wasn’t destined to stay. The Serb had only made his debut in December but by March Neill had decided he was surplus to requirements. (I asked Neill about this many years later and he said he’d desperately wanted to keep Petrovic but had been foiled by the ever-changing financial demands from his agent and Red Star.) The next game, an FA Cup quarter-final against Aston Villa, Petrovic was superb, turning two opponents inside out before scoring a blinder.

He never did anything that match-changing again. Yet those Arsenal fans still pining for the assured artistry of dear departed Liam Brady adored him. And on the last home game, against Sunderland, he ran rings around everyone. He was so brilliant it was like watching one of those impossibly perfect performances I’d only read about in comics like Score, Roar and Roy of the Rovers.

That was his last-ditch attempt to persuade Neill and Arsenal to keep him. Even with most of the stadium chanting "Are you watching Terry Neill?" it didn’t work. Petrovic was off that summer – to Paris and then to Antwerp. Neill would be gone a few months later, booted out in December 1983 with the Gunners just five points clear of relegation.

When Petrovic left, he told Spurling, he received a letter from one Arsenal fan saying: "Maybe one day Arsenal fans will enjoy watching a skilful team rather than a bunch of kickers and runners." As the Serb joked: "I wonder if Arsene Wenger wrote the letter?"

http://fourfourtwo.com/blogs/championsleague/archive/2010/08/30/my-perfect-10-vladimir-petrovic.aspx
 
#26 · (Edited)
Dušan ´Dule´ Savić

Rođen 01/06/1955
Mesto u timu Napadač
Utakmica za reprezentaciju 12
Golova za reprezentaciju 4
Debitovao 31/05/1975
Igrao u klubovima FK Jedinstvo (Ub),
FK Crvena Zvezda (Beograd),
Sporting de Gijón (Esp),
Lille OSC (Fra), Cannes AS (Fra)







Rođen 1. juna 1955. u Ubu, Srbija.

Proslavljeni centarfor Crvene zvezde iz sedamdesetih godina, jedini je fudbaler sa prostora bivše Jugoslavije kojim su se inspirisali i rokeri i reditelji savremenih urbanih filmova.

Savić je, igrajući za Zvezdu, dao više od stotinu golova, bio među pet najboljih strijelaca u istoriji bivše Jugoslavije, osvojio brojne trofeje, a u tadašnjoj nacionalnoj reprezentaciji odigrao 12 utakmica i dao 4 golova. Od njega je i u tadašnjoj Zvezdinoj generaciji bilo većih igrača, baš kao i pre i posle. Savić nije među pet Zvezdinih "zvezda" kao Rajko Mitić, Dragoslav Šekularac, Dragan Džajić, Vladimir Petrović Pižon ili Dragan Stojković Piksi.

"Nije kriterijum popularnosti određivao ko su Zvezdine zvezde. Gledalo se ko je najbolji igrač, a bilo je važno i da taj najbolji igrač bude predvodnik svoje generacije i da to traje u periodu između pet i deset godina. I ova petorica su stvarno bili najbolji igrači svojih generacija i svog vremena. Naravno, ja to nisam mogao da budem, jer je Pižon bio najbolji igrač i predvodnik moje generacije", skroman je Dule.

Smatra da je zbog borbenosti i agresivnosti i postao lik zvezdaša po ukusu i kriterijumima Zvezdinih navijača. Njima je najveću radost priređivao krajem sedamdesetih, kada se Zvezda plasirala u finale Kupa UEFA, u kojem je izgubila od Borusije iz Menhegladbaha.

U generaciji Vladimira Petrovića, Miloša Šestića, Cvijetina Blagojevića i drugih asova, Savić je dao najviše golova. U Zvezdinom umalo uspješnom pohodu na Kup UEFA, Savić je postigao četiri pogotka i bio jedini fudbaler koji je odigrao svih 12 mečeva. Na špicama se i danas vrte njegovi golovi Arsenalu i drugom engleskom predstavniku VBA. Ta dva atraktivna gola su i njemu najdraža, iako je dao i dva lepa pogotka glavom - Dinamu iz Berlina i Herti. Taj gol Herti, sjeća se, dao je tako što je u trenutku udarca glavom odnio i kopačku i nogu protivničkog igrača. Bila je to, bez sumnje, najbolja sezona i za njega i za tadašnju Zvezdinu generaciju. Pored dva engleska i nemačka tima, Zvezda je iz takmičenja izbacila i španski Hihon. Savićev tim je te godine imao najveću posetu od svih klubova koji su igrali u Evropi - 65.000 gledalaca po utakmici. A mečeve je dobijao potpuno netipično za tadašnje jugoslovenske klubove: odlučujuće golove Zvezda je, do finala, davala u posljednjih pet minuta i imala skoro stoprocentnu realizaciju.

U Zvezdu, u čijem crveno-belom dresu je pobrao mnoge trofeje, Savić je stigao iz Uba, varošice na sat vožnje od Beograda. Odrastao je u istom dvorištu sa Draganom Džajićem, iako je Džaja stariji od njega devet godina i dva dana. Pamti i dan kada je stigao na probu na "Marakanu": 21. mart 1972. godine. Već 1974, u devetnaestoj godini, postao je prvotimac. Sa nepunih 20 debitovao je u reprezentaciji tadašnje SFRJ. I bio prvi strelac lige one Jugoslavije, a za Zvezdu odigrao više od 400 utakmica.

Pored večitog derbija sa Partizanom, najviše je voleo da igra u Splitu i u Zagrebu protiv Hajduka i Dinama. A voleo je, kaže, da igra i u Sarajevu i u Mostaru, jer su Sarajevo , Željezničar i Velež bile strašne ekipe sa strašnim igračima. Pamti da je na tim utakmicama uvijek bilo dosta Zvedinih navijača. U Tuzli je, kaže, bilo teško igrati protiv Slobode, a stadion u Skoplju je posebno voleo jer je Zvezda tamo uvek pobeđivala Vardar . Od čuvara zaduženih za njega, cenio je Blagoja Paunovića i Nenada Stojkovića iz Partizana i Velimira Zajeca, kapitena Dinama, kao i Boru Primorca, bivšeg fudbalera Veleža i Hajduka. Svu četvoricu je respektovao jer su imali i mozak i talenat. Zbog tog njihovog dara, nijednog od njih nikada nije namjerno faulirao. Inače, imao je običaj da protivničkog centarhalfa odmah na početku "ohladi" startom, ali ne pogibeljnim i sračunatim da ga povredi. To mu, kaže, nije u karakteru.

Zbog ratova u bivšoj SFRJ ni sa jednim fudbalerom sa kojim je bio dobar nije prekidao komunikaciju. Kod Bore Primorca je bio tri-četiri puta u Londonu. Viđa se sa Halilhodžićem u Parizu, a sretao se i sa Vujovićima - Zoranom i Zlatkom. S tim fudbalerima se najviše družio dok su zajedno ili u istom periodu igrali u Francuskoj. U toj zemlji je, kao fudbaler, proveo šest sezona - dve u Lilu i četiri u Kanu. Šest meseci igrao je u Španiji, u Sportingu iz Hihona. U Francuskoj je ostao do 1990. godine, kada se vratio u Beograd . Bez obzira što je, tvrdi, znao šta će se desiti u bivšoj Jugoslaviji. Vratio se da bi se njegov drugi sin Vujadin rodio u Beogradu. Prvi sin Uroš rođen je u Francuskoj.

Dule Savić je prvi put na "Marakanu" kročio 1968. kao klinac sa bratom Draganom. Podrazumeva se da je bio oduševljen. Do duše, ne kao Nikola Nikić koji je, diveći se travi na stadionu, pomislio šta bi radila njegova krava Jagoda da vidi takvu travu.

Duletov prvi posao na "Marakani" je bilo dohvatanje lopti. Do tog angažmana došlo je kada je njega i brata Dragana Džaja, komšija iz Uba, spazio na stadionu i uveo da ubacuju lopte na "severu". Zvezda je te nedelje pobedila Vardar 3:0, a Duleta je doživljaj i nagrada da bude na "Marakani" sa unutrašnje strane dešavanja držao pet dana. Posle je dohvatao lopte na utakmici Zvezda - Partizan 1971. godine. Već naredne sezone došao je na probu u Zvezdu i u njoj, s kraćim prekidima, ostao do danas. U Zvezdu ga, međutim, nije doveo Džajić, iako su odrasli u zajedničkom dvorištu. Njegov tadašnji trener u Jedinstvu iz Uba naterao je Savićevog oca da najtalentovanijeg prvotimca ubskog kluba dovede da se oproba na najvećem domaćem stadionu.

Oženjen je TV-novinarkom Marinom Rajević Savić, autorkom i voditeljkom emisije "Dok anđeli spavaju". Dušan i Marina Savić imaju dva sina, Uroša i Vujadina. Vujadin Savić je trenutno na pragu prvog tima Crvene zvezde.

Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1988-89 Cannes AS (B) FRA 1 3 2
1988-89 Cannes AS FRA 1 22 5
1987-88 Cannes AS FRA 1 30 11
1986-87 Cannes AS FRA 1 20 7
1985-86 Cannes AS FRA 1 31 15
1984-85 Lille OSC FRA 1 34 13
1983-84 Lille OSC FRA 1 36 12
1982-83 Sporting de Gijón ESP 1 13 3
1982-83 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 15 13
1981-82 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 30 16
1980-81 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 0 0
1979-80 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 28 11
1978-79 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 30 24
1977-78 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 16 6
1976-77 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 25 15
1975-76 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 19 9
1974-75 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 30 20
1973-74 FK Crvena Zvezda Beograd YUG 1 9 6
Career Totals: 391 188

Utakmice reprezentacije Jugoslavije u kojima je nastupao :

PU 31.05.1975 Jugoslavija - Holandija 3-0 (2-0) goal
KEP 04.06.1975 Švedska - Jugoslavija 1-2 (1-1)
PU 18.02.1976 Tunis - Jugoslavija 2-1 (2-1)
KSP 08.05.1977 Jugoslavija - Rumunija 0-2 (0-2)
PU 26.06.1977 Brazil - Jugoslavija 0-0 (0-0)
PU 03.07.1977 Argentina - Jugoslavija 1-0 (1-0)
KEP 04.10.1978 Jugoslavija - Španija 1-2 (1-2)
BK 15.11.1978 Jugoslavija - Grčka 4-1 (1-1) goal
KEP 01.04.1979 Kipar - Jugoslavija 0-3 (0-1)
PU 16.09.1979 Jugoslavija - Argentina 4-2 (1-0)
KEP 14.11.1979 Jugoslavija - Kipar 5-0 (1-0) goal
KEP 13.10.1982 Norveška - Jugoslavija 3-1 (1-0) goal

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1488&Itemid=12







----------------------------------

Na današnji dan: Dule Savić presudio Vest Bromvič Albionu
Objavio Aleksandar 7. mart 2013. u Vesti, Istorija, Fudbal



Na današnji dan, pre 34 godine, u četvrtfinalu Kupa UEFA, Crvena zvezda je ugostila Vest Bromvič Albion i pobedila, rezultatom 1:0.

Crveno-beli do pobede su došli pogotkom Dušana Savića, iz slobodnog udarca, sa 20-ak metara. Branko Stanković izveo je na tom meču fantastičnu ekipu: Stojanović, Jovanović, Jurišić, Krmpotić, Muslin, Miletović, Milovanović, Petrović, Blagojević, Šestić, Savić. U igru su kasnije ušli Zoran Simić i Neđa Milosavljević. Meč je odigran pred preko 90 000 navijača, a sudio je Vojteh Kristov iz Čehoslovačke.

Za Engleze su u to vreme nastupali, između ostalih, Goden, Betson, Kaningem, Redžis, Toni Braun, Bobi Robson, a VBA je redovno bio u vrhu tabele engleskog fudbala. Pre 1/4 finala, naš tim je izbacio ekipu Arsenala, Dinamo iz Berlina i Hihon, a Englezi Bragu, Galatasaraj i Valensiju.

Zvezda je tako u dva meča (1:0, 1:1) prošla u polufinale, gde je eliminisala Hertu, a u čuvenom finalu evro-trofej našem timu oteo je sudija Mikeloti.

Pogledajte Duletovu majstoriju:



http://www.mojacrvenazvezda.net/573...dan-dule-savic-presudio-vest-bromvic-albionu/
 
#28 · (Edited)
Najveći fudbalski mangupi

Dragoslav Sekularac



Ako neko zaslužuje epitet jugoslovenskog Džordža Besta s primesama Maradone i Garinče, onda je to svakako Zvezdina zvezda Dragoslav Šekularac.

Zvuči skoro neverovatno s ove distance da je ovaj čovek uvršten u idealni tim Svetskog prvenstva 1962. i da je stajao rame uz rame s veličinima poput Pelea ili Garinče. Ali on je i bio njihovo društvo, društvo fudbalskih veličina. Ono što je Šeki mogao da napravi s loptom nije moglo da se prepriča.

Njegovu igru poredili su s onom kakvu je demonstrirao Euzebio ili Bobi Čarlton jer – Šeki je s loptom mogao sve, nije važno koliko biste mu prostora ostavili. Kako je i sam jednom prilikom rekao - "bekove sam slao u jagode“.

U kom pravcu bi otišla Šekijeva karijera da su ga jugoslovenske vlasti pustile da ode u Juventus koji je za njega te 1959. godine nudio neverovatnu sumu od 600.000 dolara, ostaće zauvek u domenu nagađanja. Da li bi i tamo brisao svoje cipele italijanskim lirama kao što je svojevremeno to činio s dinarima i da li bi izlazio s najlepšim torinskim gospođicama, kao što je to činio s najlepšim damama ondašnje Jugoslavije? Nema nikakve sumnje da bi!

Da li možete da zamislite da se o nekom aktuelnom domaćem igraču danas, kao onda o Šekiju, snimi film!

http://www.mozzartsport.com/iz-drugog-ugla/najveći-fudbalski-mangupi-(ii-deo)

SgZjembnSwM
 
#29 · (Edited)
Rajko Mitić





Rođen 19/11/1922 † 29/03/2008
Mesto u timu Napadač
Utakmica za reprezentaciju 59
Golova za reprezentaciju 32
Debitovao 09/05/1946
Igrao u klubovima Košutnjak (Beograd),
BSK (Beograd),
FK Crvena zvezda (Beograd)

Rođen 19.novembra 1922. godine, u Dolcu kod Bele Palanke, preminuo 29. marta 2008. u Beogradu.

Bio je igrač beogradske Crvene zvezde, a poštovan i voljen u celoj zemlji. Njegova popularnost je prerasla u legendu i znatno prevazišla vreme u kome je igrao. Bio je slavljen kao nezaboravni kapiten „crveno-belih" i jedan od najboljih igrača i strelaca reprezentacije.

Veliki protivnik nesportske igre i nekorektne borbe, nikad nije povukao protivnika za dres, niti mu podmetnuo nogu. Fudbalski teren za njega nikad nije bio ogledanje u snazi, već prostor za igru, za nadmetanje u veštini.
Jednostavno, voleo je fudbal i tu ljubav je prenosio na saigrače, protivnike, i gledaoce. U svemu ovome treba tražiti objašnjenje njegove popularnosti koja do danas nije dostignuta.

Po atraktivnosti, Crvena zvezda i reprezentacija imali su, u mnogo čemu, i boljih igrača, ali je Mitić, koga su svi oslovljavali samo imenom - Rajko, ostao jedan jedini, neponovljiv, poštovan zbog svojih izuzetnih sportskih i ljudskih vrlina.

Mitićevo drugovanje s fudbalom počelo je na livadama beogradskog Košutnjaka, nastavilo se u klubu istog imena, koji se takmičio u trećem razredu Beograda. U leto 1938, postao je član omladinske ekipe BSK-a, da bi dve godine kasnije, sredinom 1940, na prijateljskoj utakmici protiv zemunskog Viteza (7:3), debitovao za prvi tim na mestu vođe navale. Ovaj veliki događaj u njegovoj karijeri ostao mu je u prijatnoj uspomeni - postigao je pet golova!

Ratne godine zaustavile su i njegov sportski razvoj, ali već od 1944. godine, kao borac inžinjerske brigade (zajedno sa Đajićem i Jezerkićem), nastavlja da igra, da bi od osnivanja Crvene zvezde, 4. marta 1945, bio njen prvi kapiten.
Od tada je u 14 prvenstvenih sezona nosio „crveno-beli" dres kao jedan od najboljih igrača u istoriji Crvene zvezde. Odigrao je ukupno 572 utakmice (od toga 220 prvenstvenih i 39 u Kupu) i postigao 262 gola (74 prvenstvena i 22 u Kupu).

Kao kapiten i istinski vođa tima, Mitić je pet puta predvodio „crveno-bele" kad su osvajali titulu prvaka Jugoslavije: 1951, 1953, 1956, 1957. i 1959. godine. Prvu od ovih pet titula Crvena zvezda je osvojila u dramatičnoj borbi sa zagrebačkim Dinamom, koji je tri kola pre kraja vodio sa pet bodova prednosti, da bi ipak izgubio prvo mesto za slabiji količnik od 0,018 golova!

I u Fudbalskom kupu Jugoslavije Mitić je sa Crvenom zvezdom četiri puta osvajao veliki trofej: 1948, 1949, 1950. i 1958. godine. Prvi osvajač Kupa bio je Partizan, a onda je Crvena zvezda triput uzastopno pobeđivala.

Osim rehabilitacije posle operacije meniskusa 1947, Mitić je retko odsustvovao iz tima. Čuvajući druge, čuvao je i sebe. Posle punih 13 godina aktivnog igranja, od dresa Crvene zvezde oprostio se 29. novembra 1958. u finalu Kupa protiv mostarskog Veleža (4:0) u Beogradu. Sa napunjenih 36 godina i prvim sedim vlasima, kao kapiten tima koji je osvojio Kup, poslednji put je pozdravio gledaoce sa zelenog polja.

Kao kapiten Crvene zvezde Mitić je imao i dva doživljaja koji su u svoje vreme podelili javnost. Prvi put kad je zbog nedoličnog ponašanja isključio iz igre svog najboljeg prijatelja Branka Stankovića, kad se čak i u Crvenoj zvezdi vodila diskusija da li i ovo spada u pravo kapitena tima, dok je drugi slučaj izazvao pravu buru medu navijačima. Tada, 7. aprila 1958. u prvenstvenom susretu protiv ekipe Splita u Splitu, u 72. minutu utakmice, kod rezultata 1:1, pošto je bačeni kamen iz gledališta pogodio u glavu Boru Koštica, Mitić je izveo ekipu sa terena. Disciplinski sud FSJ kaznio je sve igrače Crvene zvezde (izuzev Kostića i Beare) sa po mesec dana neigranja. To je bio najneprijatniji događaj koji je Mitić doživeo kao kapiten „crveno-belih".

Tokom 11 godina igranja za reprezentaciju Jugoslavije, prvo je triput uspešno igrao za omladinsku ekipu (1940-1941), a posle toga 59 puta za najbolju selekciju. Debitovao je na prvoj međudržavnoj utakmici posle drugog svetskog rata, 9. maja 1946. protiv Čehoslovačke (2:0) u Pragu. Na ovoj utakmici od predratnih reprezentativaca igrali su samo Frane Matošić i Pleše, a svi ostali su bili debitanti: Monsider, Stanković, Kokeza, Pleše, I.Horvat, Simonovski, K. Tomašević, Mitić, Bobek, F. Matošić, Kacijan.

U ovom susretu Mitić je postigao i prvi gol za reprezentaciju. Do kraja je ukupno 32 puta bio strelac, što ga je uvrstilo na četvrto mesto najboljih „tobdžija" u reprezentaciji (Bobek 38, Galić 37 i „Moša" Marjanović 36 golova).

Za boje reprezentacije Mitić je na tri utakmice postigao ,,het-trick": 28. maja 1950. protiv Danske (5:1), 15. jula 1952. protiv Indije (10:1) i 21. maja 1953. protiv Velsa(5:2). Više puta je rekao da mu je najmiliji gol za reprezentaciju bio onaj koji je postigao 16. maja 1954. u prijateljskom susretu protiv Engleske (1:0) u Beogradu. To je bio jedini, odlučujući pogodak, a postignut je u poslednjim minutima utakmice.

Učestvovao je na dva olimpijska turnira - I948. u Londonu i 1952. godine u Finskoj. I oba puta osvojio drugo mesto, srebrnu medalju. Bio je kapiten i član onog našeg nezaboravnog „olimpijskog tima" iz Finske, koji je na svih šest utakmica igrao u nepromenjenom sastavu: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec.

Posebno su u sećanju ostale one dve dramatične utakmice protiv ekipe SSSR-a, kad je naš tim u prvom susretu svega 13 minuta pre završetka vodio sa 5:1 i - ipak nije pobedio (5:5). Na ponovljenoj utakmici Mitić je postigao vodeći gol i otvorio vrata konačnoj pobedi (3:1).

Oba svetska prvenstva na kojima je učestvovao, 1950. u Brazilu i 1954. godine u Švajcarskoj, nisu mu ostala u prijatnoj uspomeni. Pred utakmicu protiv Brazila (0:2) u Riju, izlazeći na teren podzemnim hodnikom, na izlaznom stepeništu naglo je podigao glavu i temenom udario u gvozdeni poklopac koji je zatvarao izlazak na teren. Zbog velike rasekotine na glavi i krvarenja, morao je da zatraži lekarsku pomoć. Zbog toga smo najtežu utakmicu počeli sa 10 igrača, a vodeći gol koji je Ademir postigao u 3. minutu, Mitić nije ni video.

Jubilarnu, 50. utakmicu u reprezentaciji proslavio je na Svetskom prvenstvu 1954, u susretu protiv SR Nemačke (0:2). Uprkos terenskoj nadmoćnosti našeg tima, sreća mu je sasvim okrenula leđa: Horvat je postigao autogol, a drugi pogodak primljen je pred kraj susreta.

Od dresa reprezentacije oprostio se 29. septembra 1957. protiv Rumunije (1:1) u Bukureštu. Bio je voda navale i imao 35 godina i 23 dana - samo četiri dana manje nego njegov dugogodišnji saigrač Branko Stanković koji je kao naš rekorder poslednju utakmicu u državnom timu odigrao sa 35 godina i 27 dana.

Kad je prestao da igra, od 1960. do 1966. godine kao viši sportski trener nalazio se na čelu stručnog štaba Crvene zvezde, krajem 1966. postao je član Komisije FSJ za sastav reprezentacije, a od 23. aprila 1967. do 18. novembra 1970. kao selektor sastavio je 34 jugoslovenske reprezentacije. Najveći uspeh postigao je u Kupu nacija 1968, na kome je naš tim osvojio titulu vicešampiona Evrope.

Još kao aktivan igrač bio je komentator beogradskog „Sporta", a kasnije se potpuno posvetio sportskom novinarstvu i godinama je bio komentator u listu „Tempo", u kome je, iako penzionisan 1983., i dalje bio aktivan.

Kao jedna od izuzetno zaslužnih ličnosti, Mitić je ostao neizmerno veran Crvenoj zvezdi u kojoj je već dugi niz godina aktivan funkcioner.


Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1958-59 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 11 2
1957-58 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 19 6
1956-57 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 21 4
1955-56 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 25 4
1954-55 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 17 7
1953-54 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 18 5
1952-53 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 18 8
1952 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 13 8
1951 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 17 5
1950 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 18 11
1948-49 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 16 6
1947-48 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 18 2
1946-47 FK Crvena zvezda Beograd YUG 1 9 4
1945 NR Srbija YUG 1 2 2
Career Totals: 222 74

http://www.reprezentacija.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=1318&Itemid=12

XHk-x0L86vI

oF5WPmqTtTI
 
Top